Ismail Serageldin, bivši potpredsjednik Svjetske banke, još 1995. upozoravao je: ratovi 21. stoljeća neće biti zbog nafte – već zbog vode. Njegove riječi danas zvuče zastrašujuće stvarno. Svijet se suočava s nedostatkom pitke vode, a sukobi poput onog između Indije i Pakistana u Kašmiru pokazuju koliko ovaj resurs može biti presudan.

No, problemi nisu rezervirani samo za “Treći svijet”. Europa, uključujući i zemlje u neposrednoj blizini Hrvatske, suočava se sa ozbiljnim nestašicama i zastarjelom infrastrukturom koja prijeti svakodnevnoj opskrbi građana pitkom vodom.

Bugarska na udaru
Ove godine bugarski gradovi poput Šumena i Plevena doživjeli su potpuni nestanak vode ili strogi režim opskrbe. Većina cjevovoda izgrađena je u doba komunizma, a procjenjuje se da se čak 75% vode gubi zbog zastarjele infrastrukture. Građani su masovno izlazili na ulice zahtijevajući hitne mjere i ostavke vlasti.

Slični problemi pojavljuju se i u Grčkoj, na Cipru, u Italiji te dijelovima Portugala i Španjolske, gdje su suše i loše upravljanje izazvale ozbiljne probleme u opskrbi pitkom vodom.

Začarani krug gubitka vode
Ključni problem je kombinacija starenja infrastrukture i slabog upravljanja. U nekim istočnoeuropskim zemljama gubici vode u mreži dostižu 60-75%, što znači da velik dio vode nikad ne dođe do slavina. Bez modernizacije, investicije riskiraju da “iscuri” kroz neodržavan sustav i administraciju.

Stručnjaci preporučuju segmentaciju mreža, pametno upravljanje pritiskom, zamjenu dotrajalih cijevi i uvođenje modernih sustava naplate i kontrole. Samo kombinacija tehničkih rješenja i odgovorne politike može dugoročno riješiti problem.

Cijena klimatskih promjena
Suše na Sredozemlju, smanjenje kapaciteta rezervoara i globalne klimatske promjene dodatno pogoršavaju situaciju. Cipar je primjer gdje je gotovo 85% kapaciteta rezervoara nestalo, pa se dio opskrbe preusmjerava na desalinizaciju, što je skupo i energetski zahtjevno.

U Italiji, Apulija se suočava sa smanjenjem opskrbe u poljoprivredi i urbanim područjima, dok u Grčkoj jezero Mornos, glavni izvor pitke vode za Atenu, gotovo prepolovilo svoj kapacitet.

Europa mora djelovati
Procjenjuje se da će do 2030. biti potrebno investirati oko 255 milijardi eura u modernizaciju vodoopskrbnih sustava u EU. To uključuje obnovu cjevovoda, modernizaciju pročistača, smanjenje gubitaka i prilagodbu klimatskim promjenama.

Razlike među državama su velike: dok zemlje poput Nizozemske, Švedske i Danske imaju učinkovite sustave, Istočna i Jugoistočna Europa suočava se s ozbiljnim izazovima zbog loše infrastrukture i nedostatka ulaganja.

Strategija za budućnost
Hitna sanacija i modernizacija mreže

Pametno upravljanje pritiskom i digitalizacija sustava

Politike štednje i racionalne potrošnje

Desalinizacija i reciklaža otpadnih voda, ali uz pažnju na okoliš

Transparentno upravljanje i borba protiv korupcije

Bez ovih koraka, sljedeće velike suše mogle bi dovesti do ozbiljnih humanitarnih i gospodarskih kriza. Europa mora shvatiti vodu kao strateški resurs, a ne sekundarni račun u proračunu.

Zaključak
Milijarde ljudi u svijetu još nemaju siguran pristup pitkoj vodi. Europa ima prednost, ali samo ako djeluje brzo i odlučno. Vrijeme za ignoriranje problema je isteklo – voda više nije samo resurs, već pitanje opstanka.